Početak nove školske godine za većinu djece znači povratak u učionice, susret s prijateljima, nove udžbenike i nove izazove. Za dijete s Downovim sindromom i njegovu obitelj početak škole često nosi i dodatna pitanja:
- Hoće li dijete dobiti podršku koja mu je potrebna?
- Hoće li se nastava prilagoditi njegovim mogućnostima?
- Hoće li biti uključeno u aktivnosti razreda?
- Hoće li imati priliku stvarati prijateljstva i osjećati da pripada?
Zato je početak školske godine dobra prilika podsjetiti da uspješna inkluzija nije samo pitanje mjesta na kojem dijete sjedi tijekom nastave. Ona podrazumijeva podršku, razumijevanje, individualizirani pristup, suradnju škole i obitelji, ali i stvarne prilike da dijete bude dio razreda i školske zajednice.
Upravo o tome govore rezultati istraživanja predstavljenog u radu „Roditeljska percepcija obrazovne podrške i socijalne uključenosti djece s Downovim sindromom“, objavljenog u okviru konferencije BRIDGE 2026.
Istraživanje je obuhvatilo 33 roditelja djece i mladih s Downovim sindromom u dobi od 7 do 21 godine iz triju odgojno-obrazovnih ustanova u istočnoj Hrvatskoj: Centar za odgoj i obrazovanje Ivan Štark u Osijeku, Osnovna škola Julija Kempfa u Požegi te Osnovna škola „Antun Gustav Matoš“ u Vinkovcima.
Zbog veličine i regionalne ograničenosti uzorka rezultate nije moguće generalizirati na svu djecu s Downovim sindromom u Hrvatskoj, ali oni pružaju vrijedan pogled na ono što roditelji prepoznaju kao snage, ali i nedostatke postojećeg sustava podrške.
Roditelji uglavnom pozitivno procjenjuju školsku podršku
Jedan od ohrabrujućih rezultata istraživanja jest činjenica da većina roditelja pozitivno procjenjuje podršku koju njihovo dijete dobiva u školi.
Čak 42,4 % roditelja školsku je podršku ocijenilo kao vrlo dobru, a dodatnih 39,4 % kao izvrsnu. To znači da je više od četiri petine ispitanih roditelja podršku škole procijenilo vrlo pozitivno. Istodobno, rezultati pokazuju da iskustva nisu jednaka u svim dobnim skupinama te da se kod adolescenata pojavljuju i primjeri nedovoljne podrške.
To je važna poruka na početku školske godine: dobar sustav podrške ne bi trebao slabjeti kako dijete odrasta. Potrebe se mijenjaju, ali potreba za podrškom ne prestaje.
Dobra podrška nije isto što i „dovoljna podrška“
Iako su roditelji uglavnom zadovoljni školom, njihovi odgovori jasno pokazuju da postoji prostor za napredak.
Kada su roditelji detaljnije govorili o tome što bi trebalo unaprijediti u obrazovnom okruženju, najčešće su izdvajali:
- više stručnjaka u školi: 78,4 %
- individualizirani pristup nastavi i aktivnostima: 56,8 %
- bolju educiranost nastavnika i kvalitetniju komunikaciju škole s roditeljima: 45,9 %
- više pomoćnika u nastavi: 40,5 %.
Iza tih postotaka zapravo stoji vrlo jednostavna roditeljska poruka: djetetu nije dovoljno samo omogućiti pristup obrazovanju. Potrebno mu je omogućiti da u tom obrazovanju može sudjelovati, napredovati i ostvarivati vlastite potencijale.
Individualizacija pritom ne znači snižavanje očekivanja. Ona znači pronaći način na koji će pojedino dijete najbolje razumjeti zadatak, pokazati što zna, biti aktivno uključeno i postupno razvijati veću samostalnost.
Dijete treba pripadati razredu, a ne samo biti u razredu
Posebno je važan dio istraživanja koji se odnosi na socijalni položaj djece.
Prema procjeni roditelja, 72,7 % djece ima primjeren socijalni položaj u razredu, dok ga 24,3 % roditelja procjenjuje djelomično primjerenim. Kod 3 % djece položaj je procijenjen neprimjerenim. Istraživanje pritom ukazuje da mlađa djeca pokazuju višu razinu socijalne integracije, dok se u adolescenciji češće pojavljuju izazovi povezani s prihvaćanjem među vršnjacima.
To nas podsjeća na važnu razliku između fizičke prisutnosti i stvarne uključenosti.
Dijete može sjediti u učionici, a ipak ostati izvan razgovora, zajedničkih zadataka, odmora, izleta, proslava ili izvannastavnih aktivnosti.
Zato pitanje koje bismo si trebali postaviti na početku svake školske godine nije samo: 
„Je li dijete uključeno u školu?“
nego i:
„Ima li dijete priliku biti dio svega onoga što školu čini zajednicom?“
Izleti, ples, sport, radionice i druženje također su dio obrazovanja
Roditelji u istraživanju posebno ističu potrebu za većom socijalnom uključenošću i sudjelovanjem u izvannastavnim aktivnostima. Kao primjere navode druženje s vršnjacima, izlete, ples, tjelesne i rekreativne aktivnosti te veće uključivanje u redovni razred.
To je posebno važno jer se socijalne vještine ne razvijaju samo tijekom strukturiranog nastavnog sata.
Razvijaju se dok djeca zajedno rješavaju zadatak, čekaju red, razgovaraju na odmoru, pripremaju priredbu, putuju na izlet, igraju se, pobjeđuju, gube, pomažu jedni drugima i stvaraju zajednička iskustva.
Upravo su takve svakodnevne situacije prostor u kojem se gradi osjećaj pripadnosti.
Škola i roditelji trebaju biti partneri
Roditelji su u istraživanju naglasili i važnost komunikacije sa školom. Otvorena i kontinuirana komunikacija omogućuje bolje razumijevanje potreba djeteta, praćenje njegova napretka i zajedničko dogovaranje prilagodbi.
Na početku školske godine zato je posebno vrijedno uspostaviti odnos u kojem komunikacija ne započinje tek kada se pojavi problem.
Roditelj najbolje poznaje svoje dijete u svakodnevnom životu. Učitelj poznaje zahtjeve nastavnog procesa i način funkcioniranja razreda. Edukacijski rehabilitator, logoped, psiholog, pedagog i pomoćnik u nastavi donose svoja stručna znanja i iskustva.
Kada se ta znanja povežu, podrška djetetu postaje smislenija. 
Najbolje pitanje zato nije „Tko je odgovoran?“, nego
„Što svatko od nas može učiniti da dijete uspije?“
Podrška ne smije prestati kada dijete postane starije
Jedna od važnih poruka istraživanja odnosi se na dob djeteta. Potrebe djece i njihovih obitelji mijenjaju se tijekom odrastanja. U ranijoj dobi naglasak je često na učenju, komunikaciji, svakodnevnim vještinama i osamostaljivanju, dok adolescencija i mladost donose nova pitanja: društveni odnosi, samostalnost, nastavak obrazovanja, slobodno vrijeme, priprema za zapošljavanje i život nakon škole.
Stoga su potrebni kontinuirani i individualizirani oblici podrške kroz različite razvojne faze, a u adolescenciji i mladosti sve veći naglasak treba biti na socijalnoj integraciji, pripremi za samostalniji život i buduće mogućnosti zapošljavanja.
Inkluzija, dakle, nije projekt koji završava završetkom prvog razreda, osnovne škole ili određenog programa.
Ona mora rasti zajedno s djetetom.
Što možemo učiniti već na početku ove školske godine?
Ne mora svaka promjena zahtijevati novi program, dodatni projekt ili velike financijske resurse.
Ponekad je prvi korak vrlo jednostavan: upoznati dijete.
Saznati što voli. Što mu ide dobro. Što mu je teško. Kako najbolje razumije uputu. Koliko mu vremena treba. Kada mu je potrebna pomoć, a kada mu treba omogućiti da nešto učini samostalno. S kim se voli družiti. Što ga motivira. Što ga može uznemiriti.
Zatim je potrebno promišljati kako će sudjelovati u nastavi, ali jednako tako i na odmoru, tjelesnom odgoju, izletu, priredbi, radionici ili izvannastavnoj aktivnosti.
Upravo u tim „malim“ svakodnevnim odlukama inkluzija prestaje biti riječ u dokumentima i postaje stvarno iskustvo djeteta.
Za novu školsku godinu – manje pitanja „može li?“, a više pitanja „kako može?“
Rezultati ovog istraživanja pokazuju da roditelji prepoznaju brojne pozitivne primjere podrške u školama. Istodobno vrlo jasno poručuju što je potrebno dalje razvijati: više stručne podrške, kvalitetniju individualizaciju, educirano osoblje, dostupne pomoćnike, bolju komunikaciju s obitelji te više prilika za druženje i sudjelovanje.
Možda upravo zato jedna od najvažnijih poruka uoči početka nove školske godine može biti vrlo jednostavna:
Ne pitajmo prvo može li dijete sudjelovati. Pitajmo što možemo prilagoditi kako bi moglo sudjelovati.
Jer kvalitetno obrazovanje nije samo usvajanje nastavnih sadržaja. Za dijete s Downovim sindromom, kao i za svako drugo dijete, škola je i mjesto učenja samostalnosti, stvaranja prijateljstava, razvoja osjećaja vlastite vrijednosti i iskustva pripadanja.
A upravo osjećaj da si prihvaćen, očekivan i važan član svoje školske zajednice jedan je od temelja prave inkluzije.
Tekst je pripremljen na temelju stručnog rada „Roditeljska percepcija obrazovne podrške i socijalne uključenosti djece s Downovim sindromom“, predstavljenog u Zborniku 1. međunarodne znanstveno-stručne konferencije BRIDGE 2026: Down sindrom – Mogućnosti, podrška i razvoj. Istraživanje obuhvaća iskustva 33 roditelja iz triju odgojno-obrazovnih ustanova istočne Hrvatske te nalaze treba promatrati u kontekstu tog uzorka.
Cjeloviti rad: Radoš-Bučma, M., Sabljak, K., Crnković, S. i Baketa, M. (2026). Roditeljska percepcija obrazovne podrške i socijalne uključenosti djece s Downovim sindromom. U: 1. međunarodna znanstveno-stručna konferencija BRIDGE 2026: Down sindrom – Mogućnosti, podrška i razvoj, Požega, Hrvatska, str. 352–375. https://doi.org/10.62598/1stBRIDGE.025
